Nedjelju, 1. srpnja , pamtit ćemo po dvije velike i važne stvari. Prva je bila nastup naše dječje folklorne sekcije na „Malim vezovima“ u Đakovu, a druga utakmica Hrvatska : Danska.

U ranim jutarnjim satima autobus je krenuo prema našem odredištu – Đakovo. Nakon mjeseci priprema i uvježbavanja uz voditeljicu Jelenu Režek i Ivana Hlebića te uz podršku i pomoć učiteljice gospođe Snježane Dugić, dječja sekcija našeg društva nastupila je na državnoj smotri folklora. Veliki uspjeh za naše male KUD-ovce, koji u ovom sastavu djeluju od listopada 2017. godine.

Prije svečanog mimohoda i nastupa na pozornici u parku J.J Strossmayera razgled Đakova započeli smo u Državnoj ergeli Đakovo, točnije pastuharni,  gdje nas je dočekala naša draga prijateljica gospođa Silvija Butković.

Što je to ergela i što smo tamo vidjeli?

Ergelu u Đakovu osnovali su bosansko-srijemski biskupi na svojim posjedima, a 1506.godina je godina osnivanja Ergele. 1806. godine Ergela Lipica bježeći ispred Napoleonove vojske smješta se u Đakovu i od tada se počinju uzgajati konji lipicanske pasmine. 1854. Biskup Strossmayer dovodi iz Lipice-Slovenije sedam lipicanskih kobila i jednog pastuha. Između važnih godina i datuma za državnu Ergelu valja spomenuti godinu 1972.kada ju je posjetila engleska kraljica Elizabeta II, princ Phillip i princeza Anna. 2016. godine u posjet je došla i vojvotkinja od Cornwalla Camille , a posjetila je pastuharnu i Ivandvor. Mala zanimljivost- kraljica Elizabeta II u posjet je došla kočijom, a vojvotkinja –limuzinom, i bez princa.

Pastuharna , dio koji smo mi posjetili, nalazi se u centru Đakova. Tu se nalaze pastusi koji prolaze dresuru i obuku za konjičke sportove, vožnju dvoprega i četveroprega te škola jahanja. U sklopu pastuharne je i novoizgrađena jahaonica gdje se održavaju konjičke predstave, natjecanja te nadaleko poznat Božićni bal lipicanaca. U sklopu pastuharne je i suvenirnica sa autohtonim suvenirima , te mnoštvo pozlaćenih i srebrenih pehara osvojenih na natjecanjima.

U sklopu državne Ergele postoji i lokacija naziva Ivandvor, koji mi nismo imali ovaj puta u planu posjetiti.  Na lokaciji Ivandvor smješteno je 120 grla lipicanske pasmine, odnosno matično stado kobila i ždrijebadi, i mladih pastuha koji borave na pašnjacima.

Prepuni dojmova, krenuli smo put Đakovačke katedrale.

Koliko god puta je posjetili, uvijek iznova oduzme dah i vanjštinom i nutrinom, te smirenosti. Brojne su legende i zanimljivosti vezane uz gradnju katedrale, njene freske, a sve to zahvaljujući biskupu J.J.Strossmayeru. Gradnja je trajala 12 godina, a utrošeno je sedam milijuna ciglica za njenu izgradnju. Ispod katedrale se nalazi kripta koju je moguće posjetiti samo u iznimnim prilikama, a mi zahvalni što smo bili te sreće i posjetili je. U Domovinskom ratu bila je izložena granatiranjima no samo jedan geler ju je pogodio, dok je okolna infrastruktura bila razorena. Fascinantno, zar ne. Inače ulaz gleda prema Vukovaru , pa možete zamisliti kojim je udarima bila izložena.

O katedrali, o biskupu Strossmayeru dalo bi se pričati danima,stoga toplo preporučamo obilazak katedrale uz turističkog vodiča, naše preporuke svakako idu gospođi Silviji Butković , koja je nepresušan izvor informacija, zavodljivim načinom pričanja mami da čuješ još. Zato Vam neću sve otkriti , nego reći –posjetite Đakovo.

Mali vezovi

Nakon katedrale, uzbuđenje među malim folklorašima bilo je na vrhuncu, jer se bližio čas onoga za što su se spremali-Mali vezovi. U 16.00h krenula je svečana povorka od Crkve Svih Svetih do Strossmayerova parka. Ove godine , na Malim vezovima sudjelovalo je 30 dječjih sekcija iz čitave Hrvatske. Naši mali folkloraši ponosno su u povorci pokazali od kuda dolaze, i punim glasom čitavim putem pjevali, uz pratnju tamburaša.

U 17.00h započeo je nastup dječjih skupina, a KUD Desinec nastupao je 19. Djeca su nastup odradila bez greške, bez straha, onako kako su i naučili. Pokazali su svoju vedrinu, dječju zaigranost, pjesmu i ples. Bjelina nošnji , uredno počešljane djevojčice nadopunili su prikaz folklornog mozaika Hrvatske.

Nakon nastupa, skinuli smo nošnje i obukli navijačke rekvizite. Nažalost nismo pratili tekmu putem televizijskog prijenosa, već putem radija u autobusu. No, ni to nije umanjilo euforiju, navijanje, i strepnju u produžecima i konačnici penalima s Danskom. Možete zamisliti veselje koje se proširilo busom nakon pobjede, a kakva je tišina vladala dok su naši izvodili penale.

I na kraju ovog (opširnog) teksta, želim od srca zahvaliti Jeleni, Snježani, I. Hlebiću , D. Kambić, tamburašima, roditeljima , članovima UO, i naravno djeci na svemu. Samo uz puno odricanja, i ulaganja u mlađe generacije sigurni smo da tradicija našeg kraja neće nestati. Ova će djeca odrasti, ali će gajiti u sebi ljubav prema tradiciji, nošnji, identitetu koji nam je zapisan u genima. Tko zna-možda će nakon par godina biti dio povorke velikih Đakovačkih vezova.

Ma što možda-sigurna sam da hoće!

Preponosna predsjednica KUDa Desinec

Martina Bereček